KONTROLA KVALITETA KAO “PREDUSLOV” ZA IZVOZ
Proteklih 20 godina Evropska Unija ali i razvijene zemlje konstantno pooštravaju i propisuju nove uslove za uvoz roba i usluga, donose nove (EU) direktive – pravilnike, usvajaju nove standarde koji zahtevaju od proizvođača da poštuju nova pravila i zahteve kvaliteta. Evropsko tržište traži zaštitu za svoje proizvođače, ali i za potrošače bilo da je u pitanju kvalitet proizvoda koje uvoze, poštovanje njihovih ekoloških standard ili bezbednost proizvoda i informacija.
USKLADITE SVOJE PROCESE NA VREME I BUDITE KORAK ISPRED KONKURENCIJE !
Najznačajniji faktor poslovne uspešnosti na tržištu je kvalitet proizvoda/usluge. Kvalitetom se obezbeđuje lojalnost korisnika na globalnom nivou, izgrađuje brend i postiže bolja pozicioniranost na svetskoj i nacionalnoj ekonomskoj rang listi. Sa pojavom organizacija koje posluju na globalnom nivou i sa povećanim internacionalnim prometom dobara i usluga, na tržištu se pojavila potreba za definisanjem minimalnog skupa zahteva, koji garantuju ujednačenost kvaliteta proizvoda i usluga i sprečavaju izlazak na tržište proizvodima i uslugama, koji ne zadovoljavaju specifikacije korisnika. Kako je potreba za zahtevima, kojima se definiše kvalitet na međunarodnom nivou bila sve izraženija, Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) je izdala standard ISO 9001, koji definiše zahteve Sistema menadžmenta kvalitetom.
Razlog zbog koga je standard (ISO 9001) čest u primeni od strane organizacija, a veoma često i sam uslov za početak saradnje između dve organizacije, je svest o potrebi : za poboljšanjem sopstvenog načina poslovanja, za kvalitetnijim poslovnim partnerima, zadovoljnijim korisnicima i sveopštim boljitkom i napretkom poslovnog okruženja u okviru kog organizacija vrši svoje aktivnosti.
Primena standarda ISO ne predstavlja zakonsku obavezu, ali je tržištno uslovljena i u većini slučajeva se podrazumeva. Naše organizacije se najčešće susreću sa zahtevom da primene standard ISO 9001 prilikom izvoza i uspostavljanja saradnje ili partnerstva sa inostranim organizacijama, dok je sve češće ovaj zahtev prisutan i kao uslov za učešće na javnim nabavkama (tenderima) i konkursima kod investicionih fondova i drugih ustanova koje podstiču razvoj. Činjenica je da Evropski fondovi i drugi podsticajni programi ulažu samo u zdrave organizacije, čije se poslovanje zasniva na čvrstim organizacionim osnovama, koje u velikoj meri obezbeđuje primena standarda ISO 9001.
OSNOVNE INFORMACIJE O IZVOZU U EU
Postoji niz uslova koje neka firma treba da ispuni da bi svoj proizvod mogla da izvozi u zemlje EU. Neki od tih uslova su: funkcionanost, izgled, povoljna cena, rok isporuka, neophodan kvalitet za tu kategoriju proizvoda i naravno zahtevi po pitanju bezbednosti proizvoda.
Ovi uslovi nisu zakonski obavezujući, ali ipak, većina kompanija mora ih ispuniti da bi osigurala svoj deo tržišta. Pored ovih postoje zakonski, obavezujući uslovi za plasman proizvoda na unutražnje tržište EU, i to sa gledišta zaštite zdravlja i sigurnosti građana.
Iako se radi o slobodnoj tržišnoj utakmici, država donosi zakone i propise kojima se štite zdravlje i životi ljudi , domaćih životinja , okolina i interesi potrošača. Pre plasiranja proizvoda na tržište potrebno je za određene grupe proizvoda provesti proceduru ocenjivanja usklađenosti sa odgovarajućim važećim tehničkim propisima iz domena sigurnosti.
U EU zakonodavstvo o sigurnosti industrijskih proizvoda grubo se deli na dve oblasti:
Oblast »novog pristupa«, koja pokriva tehničke industrijske proizvode
Oblast »starog pristupa« , koja pokriva motorna vozila, prehrambene proizvode, hemikalije, lekove za ljudsku i veterinarsku upotrebu.
I Smernice za izvoznike tehničkih industrijskih proizvoda
Da bi se olakšalo i ubrzalo međusobno priznavanje među zemljama članicama EU , kao i harmonizacija propisa i standarda, neophodno je zadovoljiti zahteve koji se odnose na sigurnost korisnika, potrošača i proizvoda, kao i na zaštitu okoline.
Zahtevi su tako koncipirani da obezbeđuju visok nivo zaštite.Oni su obavezujući, tako da se onaj proizvod koji ne zadovoljava osnovne zahteve ne može plasirati na tržište EU, ili staviti u upotrebu na tržištu. Ovi zahtevi ne specificiraju, niti predviđaju tehnička rešenja za postizanje rezultata. Ova fleksibilnost omogućava proizvođačima da izaberu način na koji će ove zahteve zadovoljiti.
Tehničke specifikacije proizvoda koji zadovoljavaju osnovne zahteve navedene u direktivama date su u harmonizovanim standardima.
Harmonizovani standardi su evropski standardi , koje su prihvatile evropske organizacije za standardizaciju, a koji su pripremljeni u skladu sa opštim smernicama koje su postavljene zajedničkim dogovorom Evropske komisije i evropskih organizacija za standardizaciju, i u skladu su sa ovlaščenjima koje je dala Komisija nakon konsultacije sa zemljama članicama EU.
Harmonizovani standardi obezbeđuju pretpostavku o usklađenosti sa zahtevima , ukoliko se njihovi osnovni podaci objave u Službenom glasniku (Offical Journal) EU, i ukoliko su oni preuzeti na nacionalnom nivou.
Primena harmonizovanih ili ostalih standarda ostaje dobrovoljna. To znači da proizvođač, ukoliko mu to odgovara, može primeniti i neke druge tehničke specifikacije. Za proizvode koji su proizvedeni u skladu sa harmonizovanim standardima važi pretpostavka o usklađenosti i sa odgovarajućim esencialnim zahtevima primenjenih direktiva.
U zakonodavstvu EU razrađen je dosledan modularni pristup kojim se ocenjivanje usklađenosti deli na određen broj operacija: interna kontrola prizvodnje (modul A), EC ispitivanje tipa (modul B), usklađenost sa tipom (modul C), osiguranje kvaliteta proizvodnje (modul D), osiguranje kvaliteta proizvoda (modul E), verifikacija proizdoda (modul F), pojedinačna verifikacija (modul G) potpuno osiguranje kvaliteta (modul H).
Da bi se standardizovao proces ocenjivanja usklađenosti i da bio što delotvorniji, uvode se evropski standardi koji se odnose na osiguranje kvaliteta (EN ISO 9001 i 2000).
Ukoliko se izvozi proizvod koji , na primer spada u kategoriju mašina, mora se još u fazi razvoja osigurati usklađenost sa direktivom. Sigurnost mašina i usklađenost dokazuje se u procesu ocenjivanja usklađenosti koju sprovodi notificirano telo koje je registrovano u Evropskoj komisiji. Na kraju tog procesa dozvoljava se proizvođaču postavljanje CE znaka (znak evropske usklađenosti). Obaveza proizvođača se ne završava postavljanjem CE znaka . Kada se proizvod plasira na unutrašnje tržište EU, brigu o njemu preuzima sistem nadzora nad tržištem, koji će detektovati bilo koju formu neusklađenosti proizvoda.
CE označavanje
CE znak pokazuje da je proizvod usklađen sa esencijalnim zahtevima i da je bio predmet odgovarajuće procedure ocenjivanja usklađenosti. Zbog toga , državama članicama ne dozvoljava se da ograniče plasiranje na tržište i stavljanje u upotrebu proizvoda označenih CE znakom. CE znak nije simbol porekla proizvoda , ni simbol kvaliteta. CE znak pokazuje da je proizvod proizveden i dizajniran u skladu sa odredbama direktive EU. Može se reći da je to pasoš za proizvod. CE znak je obavezan i mora biti postavljen pre nego što se proizvod plasira na tržište i stavi u upotrebu. CE znak postavlja proizvođač ili njegov ovlašćeni zastupnik u EU.
Standardizacija
Direktiva 98/34EC definiše evropske standarde kao tehničke specifikacije usvojene od evropskih organizacija za standardizaciju čija primena nije obavezna.Direktiva zahteva da nacionalna tela za standardizaciju informišu učesnike prema proceduri CEN i CENELEC o bilo kojoj novoj inicijativi u oblasti standardizacije. Direktiva takođe uspostavlja brojna fundamentalna prava , kao što je pravo da svako nacionalno telo bude aktivno ili pasivno uključeno u aktivnosti planirane od strane drugih institucija za standarde i pravo predlaganja zamene nacionalnih standarda evropskim.
Proces evropske standardizacije deluje na sledećim principima:
Otvorenost i transparentnost- svi zainteresovani uzimaju učešće u poslu
Konsenzus – standardi se razvijaju na osnovu dobrovoljnog dogovora između zainteresovanih strana
Nacionalna obaveznost – zvanično usvajanje evropski standarda vrši se većinom glasova svih nacionalnih članova i obavezujuće je za sve članove
Tehnička koherentnost na evropskom i nacionalnom nivou
Efikasnost
Internacionalnost
Evropske organizacije za standardizaciju su;
CEN Evropski komitet za standardizaciju
CENELEC Evropski komitet za standardizaciju u elektrotehnici
ETSI Evropski institut za standarde u području telekomunikacija
II Smernice za izvoznike industrijskih prehrambenih proizvoda
Horizontalno zakonodavstvo EU za hranu (pokriva sve proizvode) bazirano je na sledećim direktivama :
Službena kontrola hrane (direktiva 89/397/EEC), dodatne mere koje se odnose na kontrolu hrane (direktiva 93/99/EEC) – direktiva daje osnovne principe službene kontrole prehrambenih proizvoda, procedure za izvođenje inspekcije i analizu uzoraka
Označavanje prehrambenih proizvoda (direktiva 2000/13/EC) – ova direktiva se bavi označavanjem, prezentacijom i reklamiranjem prehrambenih proizvoda sa ciljem obezbeđivanja informativnog sistema za označavanje hrane
Higijena prehrambenih proizvoda (direktiva 93/43/EEC) – direktiva opisuje opšta pravila i proceduru za proveru higijene namirnica kroz sve faze nakon primarne proizvodnje
Adativi (okvirna direktiva 89/107/EEC) – odnosi se na boje koje se koriste u prehrambenim proizvodima (94/36/EC) , zaslađivače (94/35/EC) i adative za prehrambene proizvode, izuzev boja i zaslađivaća (95/2/EC, dopune 96/85/EC, 98/72/EC i 2001/5/EC)
Rastvarači za ekstarkciju (direktiva 88/344/EEC) – daje se lista rastvarača za ekstrakciju koji su odobreni za preradu hrane
Materijali u kontaktu sa prehrambenim proizvodima (okvirna direktiva 89/109/EEC) – daje se grupa materijala i artikala namenjena za kontakt sa prehrambenim proizvodima
Vertikalnim zakonodavstvom EU obuhvaćene su određene grupe proizvoda kao što su mleko i mlečni proizvodi (direktiva 92/46/EEC), proizvodi od jaja (direktiva 89/437/EEC), mesni proizvodi (direktiva 92/5/EEC), životinje i proizvodi vodene kulture (direktiva 91/67/EEC)
Standardi za hranu
Standardi za hranu mogu se podeliti u dve grupe:
Marketinški propisi sastavljeni u skladu sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom (Common Agricultural Policy)
Propisi sačinjeni s obzirom na kompletiranje unutrašnjeg tržišta
Cilj markentinških propisa, u skladu sa zajedničkom poljoprivrednom politikom, je promovisanje stabilnosti poljoprivrednog tržišta, zaštita interesa proizvođača i pomoć potrošačima da identifikuju i razlikuju hranu koja se razlikuje u kvalitetu. Za neke proizvode mora se naznačiti zemlja porekla, na primer za voće i povrće, perad, a u poslednje vreme i za govedinu. Većina ovih propisa upućuje na nazive i opise koji se moraju koristiti za hranu kada se ona prodaje potrošačima.
U oblasti sigurnosti hrane EU je uvela niz promena , najavljenih 2000. godine u Beloj knjizi o sigurnosti hrane, a završene 2002.godine donošenjem jedinstvenog evropskog zakona o sigurnosti hrane i formiranjem Evropske agencije za sigurnost (European Food Safety Authority). Osnovni zadatak Evropske Agencije za sigurnost hrane (EC uredba 178/2002) je da unapredi postojeći sistem naučne i tehničke podrške i formira mrežu sa sličnim telima u državama članicama.
Samostalan izvoz nekog prehrambenog proizvoda na unutrašnje tržište EU je nemoguće dok država ne ispuni svoje obaveze. Za proizvode životinjskog porekla potrebno je usvojiti odgovarajuće zakone i propise o veterinarskoj kontroli i izgraditi odgovarajuće sisteme koji će biti priznati od nadležnih institucija EU.
Pored toga, kompanije koje žele da izvoze takve proizvode na unutrašnje tržište EU, prolaze kroz vrlo strogu kontrolu i na kraju moraju dobiti licencu za izvoz i biti upisane u listu odobrenih pogona. Za izvoz biljaka i semena država mora doneti zakone i propise i uspostaviti sistem kontrole zdravlja biljaka (fitosanitarna kontrola).
Za industrijske prehrambene proizvode koji su navedeni u Beloj knjizi »Priprema pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište EU», država mora uspostaviti sistem Službene kontrole hrane po modelu EU. Taj sistem mora biti prihvaćen od nadležnih institucija EU.
Da bi se izvoznik pripremio, mora osigurati usklađenost sa nizom horizontalnih i vertikalnih direktiva o prehrambenim proizvodima, i svoj proizvodni proces postaviti u skladu sa kodom dobre proizvodne prakse. Takođe je potrebno da se u proizvodnoj firmi uspostavi sistem HACCR (Hazard Analyses and Control Critical Points -analiza rizika i kritične kontrolne tačke).
Na prehrambene proizvode NE STAVLJA SE ZNAK CE kao dokaz usklađenosti sa zahtevima EU. Potencijalni izvoznici mogu , pre nego što država ispuni svoje obaveze, usklađivati proizvode i proizvodni proces sa propisima EU. Taj proces dugo traje, pogotovo što se moraju radikalno menjati ustaljene navike i pristup rešavanju problema.
Zakonski akti EU
UREDBE (Regulations) – direktno se primenjuju u svim državama članicama EU, bez potrebe donošenja mera za implementaciju na nacionalnom nivou. Ovi dokumenti se smatraju sredstvima za unifikaciju zakona širom EU.
DIREKTIVE (Directives) – nisu direktno primenljive u svim državama članicama EU i zahtevaju donošenje mera za implementaciju na nacionalnom nivou do roka definisanog određenom direktivom. Oni ne obavezuju države članice EU u celosti, već u pogledu rezultata koji se žele postići. Ovi dokumenti, zajedno sa uredbama, smatraju se najvažnijim zakonskim instrumentima. Svrha im je usaglašavanje različitih ciljeva EU i država članica. Ovi dokumenti smatraju se sredstvima za harmonizaciju, što podrazumeva eliminaciju nacionalnih kontradikcija i konflikata među nacionalnim zakonima. Direktive su najvažniji instrument u uspostavljanju i jačanju zajedničkog unutrašnjeg tržišta EU.
ODLUKE (Decisions) – su obavezujuće u celosti za one kojima su upućene. Mogu biti upućene jednoj ili svim državama članicama EU. Slučajevi u kojima se odluke često koriste odnose se na fer konkurenciju ili nametanje kazni.
PREPORUKE (Recommendations) – su neobavezujući deklarativni instrument. Predviđeni su Osnivačkim
Ugovorima i koriste ih institucije EU za izražavanje stavova državama članicama EU. Oni ne nameću nikakvu obavezu za one kojima su upućeni.
Direktive “Novog pristupa” za tehničke industrijske proizvode
Niskonaponska oprema 73/23/EEC
Liftovi 95/16/EC
Elektromagnetna kompatibilnost 89/336/EEC
Lična zaštitna oprema 89/686/EEC
Žičara za prevoz osoba 00/9/EC
Uređaji na gasovita goriva 90/396/EEC
Oprema telekomunikacijskih terminala i zemaljskih satelitskih stanica 98/13EC
Pakovanja i otpad od pakovanja 94/82/EC
Sigurnost igračaka 88/378/EEC
Sigurnost mašina 98/37/EC
Vrelovodni kotlovi 92/42/EEC
Medicinska sredstva 93/42/EEC
Plovila za rekreaciju 94/25/EC
Oprema i zaštitni sistemi u potencijalnim eksplozivnim atmosferama 94/9/EC
Dragoceni metali CCN ( 93)322 final
In vitro dijagnostički medicinski uređaji 98/79/EC
Građevinski proizvodi 89/106/EEC
Jednostavne posude pod pritiskom 87/404/EEC
Neautomatske vage 90/394/EEC
Oprema pod pritiskom 97/23/EC
Eksplozivi za civilnu upotrebu 93/15/EEC
Aktivni implemtabilni medicinski uređaji 90/385/EEC
Oprema radio i telekomunikacijskih terminala 99/5/EC
PECA Protokoli
PECA – Protokoli evropskog sporazuma o ocenjivanju usklađenosti i prihvatanju industrijskih proizvoda (Protocol to the European Agreement on Conformity Assasment and Acceptance of Industrial Products).
PECA protokoli su bilateralni sporazumi između zemlje kandidata za članstvo u EU koja je potpisala Evropski sporazum i Evropske zajednice. Svrha PECA protokola je uklanjanje tehničkih barijera u trgovini industrijskim proizvodima. Delokrug PECA je uspostavljanje zakonskih okvira za uzajamno prihvatanje industrijskih proizvoda i uzajamno priznavanje rezultata ocenjivanja usklađenosti industrijskih proizvoda na koje se primenjuje zakon EU i ekvivalentni zakon zemlje potpisnice PECA protokola.